Istaknuti pojedinci
Ovdje upišite svoj tekst.
FRANJO TUĐMAN
Od 1987., kada mu je bila vraćena putovnica, putovao je po Kanadi i SAD-u, potom po Europi, gdje je držao predavanja hrvatskim iseljenicima zauzimajući se za hrvatsku nacionalnu pomirbu i povezivanje domovine i dijaspore. Uoči sloma komunizma, u lipnju 1989., osnovao je Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) s idejom da se na programu državnog osamostaljenja Hrvatske uspostavi masovni nacionalni pokret koji bi okupio različite političke sastavnice i ideološke tradicije: od starčevićanskoga pravaškog nacionalizma, radićevskoga mirotvornog pokreta do hrvatske državotvorne ljevice. HDZ je pobijedio na prvim višestranačkim izborima u travnju i svibnju 1990. na kojima je on izabran za zastupnika da bi ga potkraj svibnja Sabor izabrao za predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske; nakon ustavnih promjena u srpnju postao je predsjednik republike, a nakon donošenja novoga, demokratskog ustava u prosincu preuzeo ustavne predsjedničke ovlasti. Za predsjednika je potom biran na izravnim izborima u kolovozu 1992. te ponovno u lipnju 1997., oba puta u prvom krugu. Pod njegovim je vodstvom HDZ pobijedio na svim parlamentarnim izborima u tom razdoblju: 1992. i 1995 (Zastupnički dom) te 1993. i 1997 (Županijski dom). Od svibnja 1990. do smrti Tuđman je bio ključni akter hrvatske unutarnje i vanjske politike. Pod njegovim je utjecajem bio uspostavljen polupredsjednički sustav vlasti u kojem je donosio najvažnije odluke, ponajprije posvećen području vanjske, obrambene i sigurnosne politike. U doba raspada SFRJ vodio je politiku preustroja Jugoslavije u savez suverenih država ili mirnoga razlaza njezinih članica, a istodobno poticao jačanje obrambene sposobnosti Hrvatske i oblikovanje Hrvatske vojske. Kombinacijom stalnoga pregovaranja (i primirja) i povremene primjene vojne snage iscrpljivao je snagu JNA, izborio se za međunarodno priznanje Hrvatske i njezin prijam u UN (1992), uspio je ugušiti srpsku pobunu u Hrvatskoj (1995) i postupno vratiti preostale okupirane teritorije (mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja 1996–98., na temelju sporazuma postignutoga tijekom pregovora u Daytonu 1995) te ostvariti teritorijalnu cjelovitost države. Prema Bosni i Hercegovini vodio je politiku koja se mijenjala ovisno o njegovu shvaćanju BiH i hrvatskih interesa, o politikama drugih aktera u BiH i regiji, kao i o politici međunarodne zajednice, te je imala različite faze i oblike: od suradnje s Muslimanima (Bošnjacima) i zajedničkog otpora srpskoj agresiji (1991–92), preko faze sukoba Hrvata i Bošnjaka (1993–94), do politike zaustavljanja sukoba i obnove suradnje Hrvata i Bošnjaka te okončanja rata u BiH (1994–95). Ta je politika izazvala kontroverzije u hrvatskoj i međunarodnoj javnosti (optužbe za razbijanje cjelovitosti BiH), a Hrvatsku je 1993–94. izložila međunarodnom pritisku i političkoj izolaciji. Iako se gospodarskim temama uglavnom nije bavio, politika privatizacije i pretvorbe koju su provodile vlade za njegovog predsjednikovanja kritizirana je zbog klijentelizma, a on je, zbog inzistiranja na stabilnosti vlasti i manjka osjećaja za suvremene liberalnodemokratske standarde, optuživan za sklonost autoritarnosti.
Blago Zadro
Legendarni prvi hrvatski general - bojnik, zapovjednik obrane Borovog naselja i 3. bojne 204 brigade HV za Borovo Naselje i Trpinjsku cestu Blago Zadro imao je 47 godina kad je pokošen rafalom iz puškostrojnice dok je junački vodio svoje suborce u akciju. To se dogodilo 16.10.1991. godine u jeku najvećih borbi u Vukovaru.
- Sine, pancirku ne nose moji vojnici pa neću ni ja - rekao je tog dana Blago Zadro.
Ante Gotovina
Hrvatski general (Zadar, 12. X. 1955). Pristupio Zboru narodne garde u lipnju 1991. nakon povratka iz Legije stranaca. Od 1992. do 1996. obnašao dužnost zapovjednika Zapovjednog područja Split, a nakon toga postao glavni inspektor obrane. Jedan od najistaknutijih zapovjednika u Domovinskom ratu 1991–95. Višestruko odlikovan i pohvaljivan; umirovljen 2000. zajedno s još šest visokih časnika. Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije u Hagu podigao je 2001. protiv njega optužnicu, 2005. je uhićen i na sudskom procesu, koji je počeo 2008., pravomoćnom je presudom u studenome 2012. oslobođen optužbi.
